Catherine se trgla. Zadremala je čitajući knjigu, i začudila se jer, Cate nije volela da spava. Nikad nije spavala danju, i uvek je imala snage. Razmišljala je kako joj se to desilo i mučila sebe bezpotrebnim pitanjima kada je čula šuštanje lišća. Tada se trgla još jače. Provirila je kroz mali prozor svoje kuće i videla starijeg čoveka. Podsećao ju je na... njenog tatu! Visok, vitak, sede, kratke kose, i nosio je svoj dugačak, teget ogrtač. Cate je znala da halucinira, ali je izašla.
Gledala je u čoveka, koji se sporo kretao. Razmišljala je kako da ga natera da se okrene ka njoj. Lupila je nogom o pod, i kada se starac okrenuo mogla je da razazna crte lice. To nije bio njen tata. To je bio tatin brat, njen stric. Ali je tako star! Šta mu se dogodilo? Catherinin otac i stric uvek su jako ličili, a stric Henry je često posećivao Cate i njene roditelje dok je njen otac još bio živ. Od tada se nije vraćao. Cate nije znala šta se dešava, nije znala ništa o njemu. Zinula je od čuda kada ga je videla.
- "Striče..." - nije znala šta da kaže. Samo je stajala, mirno, otvorenih usta, ne verovajući u ono što vidi.
- "Catherine, jesi li to ti?" - starac je upitao.
- "Šta ti se dogodilo? Prošlo je tek nekoliko godina... Ja... Ništa ne shvatam..."
Henryjeve oči su zasuzile. Videla se krupna, bistra suza u oku. Skliznula je niz staro lice...
- "Prokletstvo, dete, eto šta mi se desilo... "
Počeo je da plače, videlo se da ga nešto potresa, ali Catherine nije znala šta. Tada se prisetila poslednjeg puta kada je videla svog strica: bio je tamne kose, uvek sređen i lepog izgleda, pre svega par godina. Sada izgleda kao starac; sed, pogrbljen, tužan. Stric je ponovo progovorio, jer je Catherine samo stajala.
- "CRNA MAGIJA! ETO ŠTA! PROKLETSTVO! Nakon smrti tvog oca nisam znao šta da radim! Rekli su mi da se sve može povratiti, da mogu otići kad poželim... "
- "Striče ja ništa ne shvatam! Ko oni? Kakva magija?"
- "To je bio visok, mršav čovek. Imao je svoje mračne prijatelje. Video me je kako plačem, u ovoj šumi. Rekao sam im da mi je brat umro, i oni su mi rekli da pođem sa njima. Iz početka je sve bilo u redu. Izlazili smo i okupljali se u kolibi na kraju proplanka, kada izađeš iz šume. Vremenom mi je postajalo čudno kako svi izgledaju slično. I čovek kog sam prvi put video, i njegovi prijatelji. Njih petoro. Kada sam to rekao, otkrio sam šta žele. Oni su u stvari bili lopovi."
Catherine je ostala bez teksta. - "Šta su krali?" - upitala je.
- "GODINE."
Stric je ponovo zaplakao. Catherine nije znala šta da kaže.
- "Zato nas nisi posećivao?"
Klimnuo je glavom. Cate je zaista htela da mu pomogne. Ali nije znala kako. Ona nije znala magiju. Ono što je znala bilo je ubijati. Onesposobiti, loviti. Ali to joj nije bilo od pomoći. Ubistvom ne bi ništa postigla. "Gde sada ideš?"
- "Ne znam."
Cate je pogledala ka svojoj kući.
- "Imaš li gde da spavaš?"
- "Moja je kuća daleko odavde... U Pondcastle-u, što je miljama daleko. SLAB SAM! Ne mogu nigde. Ne znam šta da radim sa sobom. Samo lutam šumom u nadi da ću pronaći nešto... I onda..."
- "Možeš ostati u mojoj kući ako želiš. Posle nekog vremena ću ti pronaći prevoz. Ali prvo moraš da se oporaviš."
Stric je odahnuo od olakšanja. Zahvalio se Catherine i oboje su ušli u kuću.